Prehrana kod oboljelih od Gravesove bolesti

Gravesova bolest je autoimuni poremećaj koji predstavlja najčešći uzrok hipertireoze u svijetu. Karakteriše je prekomjerna proizvodnja hormona štitne žlijezde uzrokovana autoantitijelima koja stimulišu TSH receptor (TRAb), što dovodi do povećane sinteze hormona tiroksina (T4) i trijodtironina (T3).

Bolest nastaje kao rezultat složene interakcije genetskih faktora, okolišnih utjecaja i imunoloških mehanizama, a važnu ulogu imaju i nutritivni faktori poput statusa joda, selena i drugih antioksidanasa.

Iako je primarni tretman farmakološki (antitireoidni lijekovi), sve više istraživanja pokazuje da prehrana, status mikronutrijenata i zdravlje crijevne mikrobiote mogu imati važnu ulogu u modulaciji imunološkog odgovora i simptomima bolesti.

Dijagnoza Gravesove bolesti

Dijagnoza se postavlja kombinacijom kliničkih simptoma, laboratorijskih nalaza i dijagnostičkih pretraga.

Laboratorijski nalazi

Tipični nalazi uključuju:

• snižen TSH

• povišen FT4 i/ili FT3

• pozitivna TSH receptor antitijela (TRAb)

Dijagnostičke metode

• ultrazvuk štitnjače

• scintigrafija štitnjače

• procjena oftalmoloških simptoma

  
  

Uloga prehrane kod Gravesove bolesti

Kod osoba s hipertireozom dolazi do takozvanog hipermetaboličkog stanja okarakterisanog s:

• povećannjem potrošnje energije

• povećanjem razgradnje proteina

• mogućim povećanjem oksidativnog stresa ćelija

Zbog toga prehrana ima važnu ulogu u:

• smanjenju upalnih procesa

• podršci imunološkom sistemu

• prevenciji nutritivnih deficita

• očuvanju mišićne mase i koštanog zdravlja

  
  

Autoimuni aspekt bolesti

Jedan od najizazovnijih aspekata Gravesove bolesti jeste njen autoimuni karakter. Kod ove bolesti imunološki sistem pogrešno prepoznaje vlastito tkivo štitne žlijezde kao strano te stvara antitijela koja stimuliraju TSH receptore, što dovodi do pojačane proizvodnje hormona štitne žlijezde. Iako genetska predispozicija ima značajnu ulogu u nastanku bolesti, sve je više dokaza da i okolišni faktori, uključujući prehranu i stanje crijevne mikrobiote, mogu utjecati na aktivaciju i intenzitet autoimunog odgovora.

U kontekstu prehrane posebno je važno naglasiti individualni pristup i osluškivanje vlastitog organizma. Naime, kod različitih osoba određene namirnice mogu potencijalno djelovati kao okidači koji potiču upalne procese ili pogoršavaju simptome bolesti. Upravo zbog toga u nutricionističkoj praksi ponekad se primjenjuje pristup poznat kao eliminacijska dijeta.

Eliminacijska dijeta ne podrazumijeva trajno izbacivanje velikog broja namirnica iz prehrane niti se provodi nasumično ili „na slijepo“. Naprotiv, riječ je o strukturiranom pristupu kojim se nastoji prepoznati koje namirnice pojedinoj osobi mogu izazivati tegobe ili pojačavati upalne procese. U prvoj fazi određene skupine namirnica privremeno se uklanjaju iz prehrane, a zatim se kroz naredni period postepeno ponovo uvode uz pažljivo praćenje simptoma i reakcija organizma. U tom procesu vođenje dnevnika prehrane može biti izuzetno korisno jer omogućava lakše prepoznavanje eventualne povezanosti između konzumacije određene namirnice i pojave simptoma.

Važno je naglasiti da cilj ovog pristupa nije nepotrebno ograničavanje prehrane, već identifikacija individualnih prehrambenih okidača kako bi se prehrana mogla prilagoditi potrebama svake osobe. Kod nekih pacijenata s autoimunim bolestima štitne žlijezde, poput Hashimotove bolesti, određeni prehrambeni faktori ponekad se navode kao potencijalni okidači, među kojima se najčešće spominju gluten, laktoza ili visoko procesirane namirnice. Međutim, takve reakcije nisu univerzalne i ne javljaju se kod svih osoba, zbog čega se ne preporučuje rutinsko izbacivanje čitavih skupina namirnica bez jasne indikacije.

Zbog toga je kod autoimunih bolesti, uključujući i Gravesovu bolest, posebno važno razviti uravnotežen i personaliziran pristup prehrani. Takav pristup podrazumijeva pažljivo praćenje simptoma, očuvanje raznolike i nutritivno adekvatne prehrane te prilagođavanje prehrambenih navika individualnim potrebama organizma. Na taj način prehrana može biti vrijedan alat u podršci zdravlju crijevne mikrobiote, smanjenju upalnih procesa i boljoj kontroli simptoma bolesti.

Istaknuti nutrijenti

Kod osoba s Gravesovom bolešću posebnu pažnju potrebno je posvetiti unosu određenih nutrijenata koji mogu doprinijeti održavanju nutritivnog statusa, podršci imunološkom sistemu i smanjenju upalnih procesa.

Proteini su izuzetno važni jer hipertireoza često dovodi do ubrzanog metabolizma i povećane razgradnje mišićnog tkiva, pa adekvatan unos proteina pomaže u očuvanju mišićne mase i oporavku organizma.

Vitamin D ima značajnu ulogu u regulaciji imunološkog sistema i povezan je s autoimunim procesima, a istraživanja pokazuju da osobe s autoimunim bolestima štitnjače često imaju niže koncentracije ovog vitamina.

Omega-3 masne kiseline, koje se nalaze prvenstveno u masnoj ribi, orasima i sjemenkama, poznate su po svojim protuupalnim svojstvima te mogu doprinijeti modulaciji imunološkog odgovora.

Probiotici i prebiotici imaju važnu ulogu u održavanju ravnoteže crijevne mikrobiote, što je značajno jer sve više istraživanja ukazuje na povezanost zdravlja crijeva i razvoja autoimunih bolesti.

Selen je ključan mikronutrijent za funkciju štitne žlijezde jer učestvuje u metabolizmu hormona štitnjače i djeluje kao snažan antioksidans koji štiti tkivo od oksidativnog stresa.

 Glutation, jedan od najvažnijih intracelularnih antioksidansa u organizmu, doprinosi neutralizaciji slobodnih radikala i zaštiti ćelija od oksidativnog oštećenja, koje je često pojačano kod hipertireoze.

Jod je esencijalan za sintezu hormona štitnjače, ali kod Gravesove bolesti njegov unos treba biti uravnotežen jer pretjeran unos može pogoršati simptome hipertireoze.

Ukoliko se adekvatan unos ovih nutrijenata ne može postići kroz uravnoteženu prehranu, u određenim situacijama mogu se razmotriti i dodaci prehrani, uz stručnu procjenu i preporuku, kako bi se osigurao optimalan nutritivni status i podržao željeni terapijski ishod!

Literatura

Antonelli, A., Ferrari, S. M., Ragusa, F., Elia, G., Paparo, S. R., Ruffilli, I., Giusti, C., & Fallahi, P. (2020). Graves’ disease: Epidemiology, genetic and environmental risk factors and viruses. Best Practice & Research Clinical Endocrinology & Metabolism, 34(1), 101387. https://doi.org/10.1016/j.beem.2020.101387

Rayman, M. P. (2019). Multiple nutritional factors and thyroid disease, with particular reference to autoimmune thyroid disease. Proceedings of the Nutrition Society, 78(1), 34–44. https://doi.org/10.1017/S0029665118001192

Yan, H. X., An, W. C., Chen, F., An, B., Pan, Y., Jin, J., Liu, Y., & Lyu, Z. H. (2020). Intestinal microbiota changes in Graves’ disease: A prospective clinical study. Bioscience Reports, 40(9). https://doi.org/10.1042/BSR20191203

Kim, D. (2017). The role of vitamin D in thyroid diseases. International Journal of Molecular Sciences, 18(9), 1949. https://doi.org/10.3390/ijms18091949

Knezevic, J., Starchl, C., Tmava Berisha, A., & Amrein, K. (2020). Thyroid–gut-axis: How does the microbiota influence thyroid function? Nutrients, 12(6), 1769. https://doi.org/10.3390/nu12061769

Zheng, H., Wei, J., Wang, L., Wang, Q., Zhao, J., Chen, S., & Wei, F. (2018). Effects of selenium supplementation on Graves’ disease: A systematic review and meta-analysis. Evidence-Based Complementary and Alternative Medicine, 2018, 3763565. https://doi.org/10.1155/2018/3763565

Lanzolla, G., Marinò, M., & Marcocci, C. (2021). Selenium in the treatment of Graves’ hyperthyroidism and eye disease. Frontiers in Endocrinology, 12, 651628. https://doi.org/10.3389/fendo.2021.651628

Ross, D. S., Burch, H. B., Cooper, D. S., Greenlee, M. C., Laurberg, P., Maia, A. L., Rivkees, S. A., Samuels, M., Sosa, J. A., Stan, M. N., & Walter, M. A. (2016). 2016 American Thyroid Association guidelines for diagnosis and management of hyperthyroidism and other causes of thyrotoxicosis. Thyroid, 26(10), 1343–1421. https://doi.org/10.1089/thy.2016.0229